Kad je godine 1876. u Piramatovcima napravljena nova župna kuća ustanovljena je župa Piramatovci. Župa Čista Velika je 1881. godine predana župi Raslina, a posluživali su je župnici Piramatovaca te je s vremenom i pripala Piramatovcima. Tek je 1969. godine odvojena Čista Velika i od nje je stvorena nova samostalna župa. Tijekom povijesti sadašnji teritorij župe Piramatovci pripadao je, većim ili manjim dijelom, župama: Skradin, Bribir, Perušić, Kožulovo polje, Velim, Vaćane i Krković. Ne raspolažemo podacima kako se župa (ili župe) nazivala na ovom području do prodora Turaka.



Na ovom području nalazila su se dva rimska gradska središta (Skradin i Bribir) u koja je kršćanski nauk mogao vrlo rano dospjeti. O tome nam svjedoče otkrivene starkoršćanske crkve na sadašnjem području župe Piramatovci. Organizirani vjerski i duhovni život na ovim prostorima poremetile su seobe naroda, osobito dolozak Gota, Avara i Hrvata. Pokrštavanjem Hrvata stvaraju se ustaljeni kršćanski oblici pastoralnog života u Crkvi. Starokršćanske crkve se obnavljaju ili se u njihovoj blizini grade nove. Život vjernika u ovim krajevima bio je na jednoj moralnoj duhovnoj razini. O tome nam svjedoće crkve koje su bile sagrađene u svakom naselju.

Ovaj teritorij već je od 530. godine (a sigurno i prije). kad se prvi put spominje skradinski biskup na prvome Solinskom saboru, pripadao Skradinskoj biskupiji. Dio župe, i to Mecanovci gdje se nalaze Čoraši te možda Međare i Cicvare, bili su do pred kraj 17. stoljeća pod jurisdikcijom ninskog biskupa i pripadali su župi Perušić. Sjedinjenjem Skradinske biskupije sa Šibenskom i teritorij župe Piramatovci, bulom "Locum Beati Petri" pape Lava XII. od 30 lipnja 1828. pripadao je Šibenskoj biskupiji.



Kroz tešku i krvavu povijest ovdje se živjelo, radilo, gradilo i rušilo, i opet obnavljalo. Kad su Turci zauzeli Skradin i ostala mjesta u biskupiji (1522. godine) život nije bio lagan. Dolaskom Turaka većina crkava nije bila srušena, ali kroz 160 godina crkve su propadale jer se nisu smjele upotrebljavati u bogoštovne svrhe. Mali broj vjernika koji je ostao na ovim prostorima zbog siromaštva nije mogao odmah obnavljati svoje vjerske objekte. Franjevci s otočića Visovca, koji su djelovali na ovim prostorima, osobito u tursko vrijeme, posvetili su veliku brigu i skrb očuvanju vjere svoga naroda. Izgonom Turaka s ovih područja (1683. godine) nisu se mogle brzo formirati nove župe zbog ratnog stanja do 1699,.godine, siromaštva vjernika, oštećenih i propalih crkava i crkvenih objekata za turske uprave.



Zbog etničkih, političkih, socijalnih i drugih promjena nastajali su ratni sukobi. I na ovim prostorima u minulim vremenima odvijali su se ratni sukobi. Među teške i pogubne ratove može se ubrojiti Kandijski rat (1645. - 1669.) zbog dugog trajanja i nesretnih posljedica po domaće stanovništvo. Kandijski rat je izbio kad su turske snage navalile na Kandiju (Kretu) želeći u potpunosti zavladati Egejskim morem. Mlećani su stoga svu svoju snagu slali na Kretu, a tek manji dio ostao je u Dalmaciji. Mnoga su sela koja su prije početka rata imala po 300 do 600 Hrvata tijekom rata ostala bez ijednog pripadnika katoličke vjere. Već na početku rata (6. rujna 1649.) skradinski biskup fra Pavao Posilović, piše da je njegova biskupija uništena i da u njoj nema žive duše. Izjava biskupa Posilovića može se odnositi na raseljenost vjernika što su je izveli Mlećani, povukavši stanovništvo prema morskoj obali.



I Drugi svjetski rat ostavio je na ovim područijma teške tragove i rane u dušama ljudi. Piramatovci su Rimskim ugovorom 1941. godine pripali Italiji, a mještani su aneksijom ostali obezglavljeni. Kad su se pojavili partizani, Talijani su povukli svoje učitelje koje su doveli iz Italije. Kako je u Župi Piramatovci, stanovništvo miješano, Talijani su naoružavali Srbe koji su jedne noći napali i premlatili fra Pavla Boljata. On je od straha napustio župu koju su potom posluživali franjevci s Visovca.



Talijani su u selu Piramatovcima osnovali Dobrovoljačku antikomunističku vojsku. Kad je pala Italija (8. 9. 1943.), ona se opredijelila za hrvatsku vojsku, a ne partizane. U ratu, kao i nakon rata, na njima je izvršen pokolj. Većinu su ubili partizani, a ostale četnici.



Prognanici i izbjeglice iz župe, zbog Domovinskog rata, živjeli su u hotelima ili po kućama u Šibeniku, Vodicama i drugim pomorskim mjestima. Na okupiranim područjima agresori su sve kuće temeljito opljačkali i zapalili, a dio kuća i minirali. Neki župljani, koji nisu htjeli napustiti svoje kuće, ubijeni su, a oni koji su ostali na životu nisu se smjeli kretati, živjeli su u stalnom strahu i doživljavali svakodnevna ponižavanja i omalovažavanja.



Nakon rata kuće su obnovljene.